Kako se s povećanjem povijesne distance osnažuje nostalgija prema boljim i sadržajnijim vremenima nedavne prošlosti, tako neprekidno raste i plima zanimanja muzejskih institucija koje oblikuju globalne kulturološke trendove za fenomene koji su obilježavali kratkotrajnu društvenu renesansu prvih dekada poslije Drugog svjetskog rata. Izravno iz epicentra iz kojeg je pop-art sredinom pedesetih krenuo na pobjedonosni put preko oceana, da bi se u retortama njujorških i kalifornijskih umjetnika premetnuo u planetarni fenomen, Tate Modern izložbom slikovitog i s temom fino ugođenog naziva The World Goes Pop, čije se otvorenje planira za jesen 2015., najavljuje reviziju koja će pokretu afirmacijom autohtonosti njegovih globalnih inačica vratiti sjaj kulturološkog prestiža i značaja potamnjen inherentnom frivolnosti i komercijalnim uspjehom pop estetike. Teza koju projekt pod vodstvom kustosice Jessice Morgan zastupa, zasnovana je na uvidu u umjetnički materijal nastao širom svijeta, a koji – iako nastao u popartističkom Zeitgeistu – pruža solidne temelje za pomak razumijevanja njegova globalnog učinka u odnosu na do sada uobičajenu i izložbama potvrđivanu interpretaciju pokreta kao jednosmjerne linije estetskog obrasca, koji se iz New Yorka i sad-a širio prema ostatku svijeta.